Bubamara šarena

Leptiri ovako šareni i lepršavi teško se mogu u današnje vrijeme vidjeti u gradu. A nema niti onih jednobojnih :-(



Ulovila sam zbog toga ova tri na koricama notesa.

Otvorena je puna sezona sladoleda dolaskom toplih dana. Volim kornet, osobito onaj od šumskog voća, ali volim pojesti i onaj na štapiću. Nakupi se tako puno tih štapića ljeti. Još imam dobru zalihu od lani.

Uređujući biljke i balkon, odlučila sam ove godine napraviti nešto drugačije. Dodati nešto novo.
Kada sam sve to pomiješala zajedno, mislim štapiće i želju....dodala malo boje i napravila šarene ukrase za teglice.






Skupljala sam ja i male ciglice koje je oblikovalo more na plaži, pa sam jednu za probu istočkala, čisto da vidim kako će izgledati. Vidim da ću još točkati, jer mi se jako svidjelo.

Da se nastavim na prethodni post, evo još nekoliko otočnih fotki njegovih stanovnika, četveronožnih i šesteronožnih :-)





A tu na kontinentu se neka dvonožna krilata stvorenja predaju proljetnom zavodljivom plesu po granama drveća.





Riječ je o golubu grivnjašu (Columba palumbus). Odrasli golubovi sa strane vrata imaju bijelu mrlju i gnijezde se na drveću. Lako se u letu prepoznaju po bijeloj mrlji na krilu i tamnoj prugi na vrhu repa.
Izgledaju elegantno i meni su jako lijepi za razliku od običnih gradskih golubova.

U subotu ujutro su me iznenadili svojim svadbenim letom. A dio skakutanja po granama sam uspjela i zabilježiti fotićem.

Nadam se da će se uskoro iz krošnje platane čuti višeglasno piskutavo ptičje "gjuu-gjuuu-gjuu, gjuu-gjuu" ;-)

Miris pokošene trave. Zar već? Baš danas vidjela sam i namirisala prvu ovogodišnju pokošenu livadu. Prošao čiča na kosilici pored mene. Zapuhnuo me miris jedinstvene kombinacije dizela i zelenog svježeg mirisa tek pokošene trave.

Djedove grablje za unuku
Kao pucketajem prsta vratio me miris u djetinjstvo. Velika livada. Ljeto. Visoka trava i plava kosilica uz rub. Zabrekeće motor i pokošeni padaju otkosi trave jedan po jedan, dok od mora trave ne ostanu tek smireni valovi na zemlji. Cvjetovi u horizontali još uvijek hrabro drže glave uspravno, sve dok se ne poklone do zemlje sve jačem suncu.

Nakon košnje travu je trebalo raspršiti da se ravnomjerno suši. Obično smo to radili vilama, meni preteškim, sa dugačkom drvenom drškom uglačanom do visokog sjaja klizanjem među oznojenim i žuljevitim rukama. Onako maloj bile su mi preteške i same za podići, a kamoli da bih s njima travu nosila.
Djed mi je zato napravio male grablje, u tom kraju su ih nazivali zubače. Ja sam njima pomalo razgrtala koliko sam mogla. Teška je bila ta upravo pokošena trava, još prepuna životnih sokova i cvjetova. Kako se polako sušila, bilo mi je sve lakše i lakše grabljati.

Kupica kao tobogan
To je bila cijela procedura, proces. Dva puta dnevno smo travu okretali, a predvečer kada bi sunce tonulo na zapad, travu smo sakupljali u kupice, stogove sijena. Tada se nisam pitala svrsi slaganja sijena u kupice, meni su one bile dvorac ili brdo koje sam svaki dan iznova osvajala. Užitak se bilo popeti na vrh i kao kapetan na brodu tražiti najbliže kopno s rukom iznad očiju, a onda uz radostan indijanski poklič na guzi se spustiti s vrha kao s tobogana i prizemljiti se na mekoj zemlji.

Po noći su se kupice onako tamne u pozadini svjetlog neba činile kao usnuli sklupčani vojnici na straži. Miševi i voluharice, a vjerojatno i pokoji fazan su noću i rano ujutro šuškali naokolo stogova. Nekada se znalo dogoditi da je cijelo polje bilo načičkano kupicama sijena. Voljela sam brojati koliko uspavanih stražara ima na livadi.

Ujutro kada bi sunce malo protegnulo svoje uspavane zrake i ogrijalo zemlju i zrak, kupice smo rušili i trava je oper ravnomjerno prekrivala čitavu livadu. Opet je to bilo tobogansko veselje za mene i preko nekoliko osvojenih planinskih vrhunaca.

Oko ručka kada je sunce nemrlosrdno pržilo ponovno smo bili na livadi i okretali travu, a navečer smo ponovo gradili kupica-dvorce. Nikada nismo znali koliko će trebati travi da se osuši. To je isključivo ovisilo o vremenu i količini sunca i vlage. Sunce je polako sušilo travu. Pratila sam promjenu boje od snažno i jarko zelene, pa preko sve manje zelene, pa sve do žute, bež i isprano zelene sa tu i tamo smeđim. Sunce je izvlačilo vlagu i koncentriralo mirise iz blagog travnatog u bogato prožimajući miris suhog sijena.

Nakladanje sijena
Zatvorenih očiju vidim narančasti traktorčić sa kolima kako mili polagano livadom. Dvije dugačke trake sijena vijugaju livadom i čekaju ukrcaj. Svakim zamahom prepunih vila sijenom kola se pune. Moje mjesto je obično bilo iza kola. Grabljala sam svojim malim zubačkama ono što je ostalo ili ispalo iz vila. Kako je kup sijena na kolima rastao, djed se popeo na kola i slagao sijeno. To smo nazivali nakladanje sijena.

Muški su obično vilama stavljali sijeno na kola i vozili traktor, a žene su otraga grabljale što je ostalo iza kola. Kada je sve sijeno bilo na kolima, na vrh smo uzdužno stavljali veliki balvan koji se užetom učvrstio za kola s prednje i stražnje strane. To je dodatno učvrstilo teret, jer su se u toku vožnje kola znala podosta naginjati ovisno o grabama na cesti.

Za lijepog vremena nije bilo problema, ali kada su se oblaci nadvili i prijetila je kiša, onda se to skupljanje sijela znalo premetnuti u pravu utrku s vremenom. "Požuri, požuri, idemo, dok nije pala kiša!", često se tada orilo livadom. U takvim slučajevima smo nosili veliki plastični najlon da se može pokriti voz sijena u slučaju da nas uhvati kiša na polju. Znala sam s prvim krupnim kapima popodnevnog pljuska skupljati zadnje ostatke sijena i gurati pod najlon.

Vožnja kući je meni naravno bila najbolja na vrhu mirišljavog voza sijena uz lagano truckanje po rupama na makadamskoj cesti. I pražnjenje kola ima posebno ime, nazivali smo to skladanje sijena. Uglavnom su oni koji su bili na kolima i dizali sijeno na sjenik bili puni sijena po odjeći, kosi, nosu, pa i u potkošulju je znalo zalutati.
Zato su prazna kola uvijek izmamila osmijeh na našim licima, jer smo svi odahnuli kada je sijeno napokon bilo spremljeno na sjenik.

Obnavljanje zelenog tepiha
Traktor je odvezao sijeno, a livada je ostala izgažena i izgrabljana. Činila se tako pusta i beživotna, ali u onim ostacima trave se već počela buditi nova snaga.

Pustili smo livadu da se obnovi i opet zablista kao novi zeleni tepih lelujavih travka sa šarenim cvjetovima. Dok opet ne zabreči plava kosilica i ostavi za sobom tu jedinstvenu mješavinu mirisa dizela i svježe pokošene trave.

Sa putovanja donosim kući brdo sitnica, kao što su razne ulaznice, karte javnog prijevoza, vlaka ili broda, džepnu kartu grada, parkirnu kartu,neki posebni račun, etiketu sa boce od vode....

Obično ih pospremim u neku zgodnu malu vrećicu sa istoga putovanja, ali sada sam napravila ovu šarenu mapu, baš za spremati takve sitnice ili neke druge drage uspomene.

Nikako mi nije dala mira pomisao da obučem korice knjižice u platno. Stalno mi se vrtila po glavi.

I napravila sam to, samo da je se riješim ;-)

Zadovoljna sam kako je ispao prvi uradak, iako sam se jako namučila sa ćoškovima. Platno nije kao papir, kojega kako savineš tako i ostane.









Znam da ću još napraviti ovakvih knjižica. Sviđa mi se tekstura platna pod prstima i platno mi daje neku dozu ozbiljnosti iako je ovo veselo na šarene kružiće.

Imam gužvu u kutiji, jer u njoj sakupljam ostatke šarenog papira i onoga u boji. Kada na brzinu trebam naći neku određenu boju ili šaru, kopam po toj kutiji....najčešće bezuspješno.

Ziplock vrećice su mi jako korisne za kuhinjsku upotrebu. Držala sam jednu u ruci i zapitala se zbog čega bi se ograničila samo na kuhinju.

Uzela sam 7 vrećica, malo kartona, navoštanog konca i iglu i sašila ziplock vrećice japanskim uvezom.

Tako sam dobila odličan prostor za podijeliti papire po boji ili obliku ili koja god mi podjela padne na pamet, a kako su vrećice prozirne vrlo brzo nađem što mi treba.........i što je najvažnije više bezuspješno ne kopam po kutiji.

Dok moji naheklani kvadrati putuju na jug Afrike, evo jedne prigodne bilježnice s afričkim motivom.



Kada sam predavala paket na poštu, žena je pogledala što je u koverti i sa smiješkom rekla da se sjeća da sam ja već jednom slala kod nje istu pošiljku. Rekla sam da nisam to bila ja, ali da mi je drago da je još netko prepoznao vrijednost projekta i izradio svoje kvadrate za dekicu, te ih poslao za djecu u Africi.
Za one koji nisu u toku, riječ je o projektu knit-a-square.

p.s. Da li ste znali da je u neke zemlje zabranjeno slati poštom sličice nogometaša?!? Ja nisam pojma imala, a to sam saznala usput u razgovoru sa ljubaznom ženom na šalteru pošte.